Ukidanje Vojne krajine

Kad su se 1881 godine oslobodili vojničke stege, kod ovih ljudi, u siromašnoj zemlji i sa malim sredstvima, ali koji su izdržljivi, uporni i sa težnjama za boljim životom, razvio se ekonomski pokret, kod Srba naročito izazivan i potpomagan poznatom organizacijom „Privrednika” u Zagrebu. Hiljadama njih se odalo raznim zanatima, trgovini i naprednijoj zemljoradnji. Duboka nacionalna svijest je počela sve više da ih obuzima. Zapaža se da se sve više interesuju za prilike i događaje u životu Srba. I pored stalnih pretnji oni su u sve većem broju stupali u redove srpske vojske.

Trbuhom za kruhom

Obzirom na veću populaciju i siromaštvo, nastavljeno je iseljavanje stanovištva iz ovih krajeva, ali znatno masovnije nego u prvoj polovini ovog vijeka. Mijenjaju se i pravci emigracije. Emigracija kreće u zapadne industrijske zemlje, a još više u Ameriku.
Trbuhom za kruhom odlazilo se iz Plaškog najčešće u Ameriku.
Srbi iz Plaškog i okoline (Tobolić, Zbjeg, Močila, Primišlje, Josipdol) naseljavali su se u Pittsbutgh, PA i okolini, gde su radili u rudnicima i żeljezarama. Bilo ih je i u gradu Lorane, Ohio a veći broj Plaščana naselio se u Kansas City.
Radili su u klanicama, po kojima je Kansas City bio poznat krajem 19. i polovinom 20. vijeka, a tamo su i osnovali crkvu Sv.Đorđa koja i danas okuplja oko stotinjak njihovih potomaka.
Prvi Srbin u Kansas City-u je bio Stojan Stipanović i żena mu Ana.
Prvi predsednik crkvene opštine crkve Sv.Đorđa u KC bio je Marko Trbojević rodom iz Jezera. Marko je došao u Ameriku 1903. godine, a u Jezeru je imao ženu Milicu i dva sina. Milica i sin Sava su došli u KC 1908. godine, a drugi sin Petar je ostao u Jezeru i došao u Ameriku tek 1959.godine i ostao do smrti.
Prva predsjednica Kola Srpskih sestara u KC bila je Sara Pavlica rođena Krajnović iz Počitelja u Lici. Pojci u Crkvi su bili Nikola Grba, Mane Počuča, Luka Uzelac, Petar Trbojević i Stevo Dokmanović.
Srbi iz Kansas City uvijek su bili vezani za staru domovinu. Pomogli su izgradnju Sokolskog Doma u Plaškom (1936). _{(Izvor:Aleksandar Bugarin, paroh crkve Sv Đorđa, Kansas City,USA)}

Plaščani u Velikom ratu

Plaščani su se u Prvom svjetskom ratu (1914-1918) borili na strani gubitničke Austrougarske monarhije. Početkom rata vojno sposobni Plaščani mobilisani su i u sastavu 79. pješačke pukovnije "Grof Josip Jelačić" poslati na galicijski front.
_{(Izvor:Plaščanska dolina i okolica u NOR-u 1941-1945.)}

Po završetku rata preživjeli se vratili iz ruskog zarobljeništva u Plaščansku dolinu.

Mile Ogrizović, Vera	31. poljski lovački bataljon	zarobljen 1914. u Ukrajini
Aleksa Šumonja, Vera	26. domobranska	zarobljen 1915.-logor u Kijev
Mane Knežević Kupov, Jezero	31. lovačkog bataljona	zarobljen 1915. - pridružio se odredu Radnička družina Jelisavetgrada do povratka u Plaški 1922. godine
Vladimir Egić, Međeđak	96. pukovnija	zarobljen 1915.- pridružio se Saratovskom konjičkom puku 1918. do povratka u Plaški 1919. godine.
Miloš Trbojević	Rade Grba	Mile Pošmuga
Dane Vukelić	Đure Dokmanović	Mane Dragić, L. Jesenica

Plaščani, Solunski borci

Iz Amerike (Kansas City) su se 1916. godine priključili obrani Srbije dobrovoljci porijeklom Plaščani. Preživjeli se nisu vraćali u Ameriku već su ostali na imanjima u Srbiji, koje su dobili na poklon zbog svojih zasluga kao učesnici balkanskih ratova i boraca sa Solunskog fronta._{(Izvor:o. Aleksandar Bugarin, paroh crkve Sv Đorđa, Kansas City)}

Dobrovoljci iz Američkog grada Cansas City, porijeklom iz Plaščanske doline, učesnici balkanskih ratova i boraca sa Solunskog fronta u srpskoj vojsci u Prvom svjetskom ratu

Dragaš Mile, Plaški	Grba Mile, Međeđak
Grba Gajo, Grbice	Grković Đuro, Plaški
Jovetić Ilija,Jezero	Jovetić Mane, Jezero
Ninković Petar, Vera	Ogrizović Marko, Blata
Skorupan Ilija, Lapat	Šumonja Simo, Vera
Šupica Dragan, Vera	Vukas Mane, Jezero

Podizanje zvona 1924. godine

Pred kraj Prvog svjetskog rata, Austrougarska monarhija je, među brojnim zvonima koje je rekvirirala u vojne svrhe, oduzela i zvona plaščanske crkve. Nova zvona podignuta su 1924. godine u vrijeme vladike Ilariona Zeremskog.

Lička pruga

Izgradnjom Ličke pruge i njezinim otvorenjem za promet na čitavoj trasi,
od Ogulina preko Gospića i Gračaca do Knina, 25.7. 1925. bila je uspostavljena željeznička veza između Dalmacije i kontinentalne Hrvatske.
Zbog nepostojanja infrastrukturnih objekata na području oko predviđene trase Ličke pruge, najprije su se gradili stambeni objekti za zaposlene i radnike te uredske zgrade, dovozni putevi za dopremu materijala na gradilište, vodovod za opskrbu gradilišta vodom za piće, a tek potom pruga. Prije početka pružnih radova Društvo je otvorilo veliku pilanu u Vrhovinama te manje pilane u Plaškom, Rudopolju i Ličkom Lešću kako bi samo planiralo obradu drvene građe.
S obzirom na dobru organizaciju i detaljnu pripremu, gradnja pruge brzo je napredovala, pa je prvih 27 kilometara pruge od Ogulina do Plaškoga bilo u prometu već 14.10.1914. godine.
Početak I. svjetskog rata uticao je na dinamiku gradnje, osjeća se manjak radne snage, fizičkih radnika i stručnog tehničkog osoblja zbog sve šire mobilizacije.
Uz velike napore dio pruge između Plaškog i Vrhovina do 12.6. 1918. bio je osposobljen za ograničen promet, uglavnom za vojni prijevoz.
Završetak Prvoga svjetskog rata donio je niz negativnih okolnosti za nastavak gradnje Ličke pruge. Budući da je u ratu Austro-Ugarska Monarhija pretrpjela vojni poraz, ali i raspad dotadašnjeg državno-pravog uređenja, gradilište Ličke pruge je masovno napuštalo stručno osoblje mađarske narodnosti. Zbog pomanjkanja stručnog osoblja, gradnja se nije mogla nastaviti ni u najmanjem opsegu.
U doba formiranja nove organizacije na Ličkoj pruzi bila je dovršena dionica od Ogulina do Plaškoga, dok je nastavak pruge do Vrhovina, iako službeno pušten u promet još sredinom 1918. godine, imao dosta nedostataka. _{(Izvor:www.cro-eu.com)}

Izgradnja ličkog željezničkog pravca pomogla je uvelike razvoju Plaškog.
Iako su se puni efekti ove pruge počeli osjećati tek nakon njezina potpunog završetka 20-ih, do Plaškog je ona došla već 1906. godine učinivši ga tako vrlo pogodnim za koncentraciju stanovništva iz okoline, privučenih željeznicom i zaposlenjima koje je ona nudila. _{(Izvor:D. Damjanović - Saborna crkva Vavedenja Presvete Bogorodice u Plaškom)}

Šumska industrija

Plaški je između dva rata bio značajan u pilanarskoj obradi drveta.
Po broju zaposlenih radnika najveće poduzeće je bilo "Jugoslavenska šumska industrija DD". Kod ovog poduzeća je radilo oko 500 radnika. Tom broju se mogu dodati i povremeni šumski radnici, kirijaši. Svakodnevno su iz šume tri kompozicije uskotračne šeljeznice dovozile trupce na stovarište pilane, locirane pored željezničke pruge. Dnevno se formirala puna željeznička kompozicija piljene građe, koja je odlazila za izvoz, uglavnom brodovima za Veliku Britaniju).
Pilanski radinici imali su i svoj sindikat, a članovi Odbora sindikalne podružnice na pilani u Plaškom 1926. godine bili su:
Rade Trbojević, predsjednik, Đuro Šupica, tajnik, Pero Šumonja, blagajnik i odbornici Rade Ralić, Nikola Momčilović, Nikola Šupica i Mićo Komadina.
_{(Izvor:Plaščanska dolina i okolica u NOR-u 1941-1945.)}

Varošica Plaški

Kao varošica, odnosno administrativni i trgovački centar, Plaški se počeo razvijati krajem 19. i u prvoj polovini 20. vijeka. Osim podizanja stambenih i trgovačkih objekata, razvoj varošice čine i zgrade javne i poslovne namjene i objekti za javnu upotrebu izgrađeni u tom periodu: općina, ambulanta, apoteka, poštanski ured, željeznička stanica, škola, Sokolski dom, pilane, mlinovi, trgovine, kameni most na rijeci Dretulji.
Danas se u centru Plaškog, osim Saborne crkve koja više od 250 godina dominira ovim prostorom, ističu samo dvije zgrade nastale u tom periodu: stari Sokolski dom - današnji dom kulture i kamena zgrada Učione. Obadvije zgrade su izložene propadanju, jer nisu dio prоstоrne kulturnо-istоriјske cjеline starog Plaškog, pa tako nisu pod zaštitom države.

Plaški je u vrijeme između dva rata istovremeno varošica, ali i seosko naselje. O tome svjedoče i dvije osnovne grupe starih kuća koje preovladavaju, a to su varoške i seoske kuće.
Varoške su kuće uglavnom predstavljale domove trgovaca i zanatlija.
Karakterišu ih poslovni prostor u prizemlju i tri do četiri stambene prostorije na spratu.
Prizemne zidanice u centru Plaškog su uglavnom stambene kuće.

Najveća zidana stambena kuća bila je ona Milana N. Zlatara.

Tradicionalna seoska kuća je dvoprostorna brvnašica nad kamenom zidanim podrumom ispod dijela, ili ispod cijele kuće. U kuću se ulazilo preko nekoliko kamenih stepenica-štiga u kuhinju. Druga je kućna prostorija soba slične veličine. Nasuprot glavnim ulaznim vratima u kuhinji su još jedna vrata kroz koja se izlazi na ganjak, zabat dograđen uz kuću, čija dogradnja ujedno štiti zid kuće od močenja i hladnoće. Iza kuće po dubini dvorišta su gospodarske zgrade: svinjac, kokošinjac...koje završavaju štalom i sjenikom pod šajerom. Iza njih su vrt, voćnjak, polje.
Ovaj, osnovni tip plaščanske seoske kuće imao je i svoje varijacije.
Bilo je prizemnica, katnica, drvenih i kamenih kuća.

Dvoprostorna drvena kuća je vremenom dobila i treću prostoriju. Uz hrastovinu koje je bilo malo, koristilo se bukovo i jasenovo drva, kao i crnogorica. Drvene je stijenke trebalo štititi od močenja, pa se u tu svrhu izbacuju strehe, a drveni zidovi svake godine obijeljuju vapnenim mlijekom.
Graditeljski skromne, ali ljepotom i duhom bogate stare kuće Plaščanske doline danas su rijetko sačuvane. Ovi objekti tradicionalne arhitekture su propali ili u lošem stanju i rijetko se obnavljaju.

• Općina
• Štedionica
• Poštanska služba
• Ambulanta i apoteka
• Škole

Općina Plaški

Općina je bila je smještena u zgradi, koja se nalazila ispod sadašnje zdravstvene stanice. Načelnik Općine u Plaškom od 1906. do 1907. godine bio je dr Milovan Grba. U periodu 1930. do 1940. godine općinski bilježnik bio je Milan N. Zlatar. Općina je imala i svoje pandure od kojih je najpoznatiji bio Svetozar Radmanović. Između ostalih dužnosti zadatak pandura je bio da nedjeljom pročita zapovijesti općinskih vlasti.

Srpska štedionica

1905. godine osniva se novčani zavod pod nazivom Srpska štedionica, koja je za cilj imala da prima uštede i putem kredita pritiče u pomoć svakome kome je to potrebno.
Posljedni predsjednik 1940.godine bio je Đuro Kosanović, potpredsjednik Gajo Grba

Predsjednici, potpredsjednici, Upravni i Nadzorni odbor :

Predsjednici	Kraguljac, Gavrilo Jakšić, Danilo Mandić, Spase Uzelac, Mićo Sedlar
Potpredsjednici	Đuro Mikašinović, Danilo Mandić, Nikola Alagić
Knjigovođe	Vaso Vukas, Stevan Kosanović,Ilija Skorupan
Uprava i nadzor	Mile Ljubobratović, Mane Zlatar, Milan Dokmanović, Gavro Petrović, Marko Vukas

Poštanska služba

Plaški kao središte Gornjokarlovačke eparhije, bogoslovije, škola i drugih institucija imao je razvijen poštanski saobraćaj još od vremena Austrougarske. U vrijeme Kraljevine Jugoslavije pošta je bila smještena u bilježnikovoj kući (Milan Zlatar) u centru Plaškog. Osim poštanskih poslova na usluzi je bio telefon i telegraf. Poštanske pošiljke dovozio je na i sa željezničke stanice Mane Dokmanović.

Zdravstvena služba

Po završetku Velikog rata na području Plaščanske doline nije bilo doktora. Tek 30.ih godina prošlog stoljeća u ambulanti koja je bila na brdu iznad Sokolskog doma radi dr Božo Milutinović. Uz ambulantu je postojala i apoteka koju je držala i vodila apotekarica Vorgić. Pred Drugi svjetski rat ambulantu vodi dr Branko Živanović, koji je jula 1941. uhapšen i sproveden u Gospić i ubijen u Jadovnu.

Škola

Novi Zakon o narodnim školama donešen je1929. godine i vrijedio je za cijelo područje tadašnje Kraljevine Jugoslavije. Zakonom je uvedena osmogodišnja osnovna školska obveza koja se trebala ostvariti besplatno putem „narodnih škola“. Pojam „narodna škola“ obuhvaćao je četverogodišnju „osnovnu školu“ i četiri razreda više narodne. Obaveza se nije striktno provodila, pa su mnoga djeca, pogotovo na selima, prekidala školovanje već u drugom ili trećem razredu, i to pretežno zbog teških materijalnih prilika.
Prvi učitelji narodne škole u Plaškom bili su Jovan Pejaković, Jovo Prica, Georgije Počuča.

Mješovita građanska škola poljoprivrednog smijera “Nikola Tesla”

Osnovana je 1921. godine i bila smještena u prizemlju osnovne škole.
U godišnjem izvješaju škole 1939-1940. godine zabilježeno je:
Upisano ukupno 163 učenika, 117 učenika i 46 učenica, od toga 140 pravoslavnih, 15 rimokatolika i 1 pripadnik baptističke crkve.

Nastavnički kadar:

Vaupotić Franjo	upravnik škole
Vaupotić Georgina	hrvatski ili srpski jezik, istorija i geografija
Spalatin Marija	račun, fizika i geometrija
Nikoliš Mileva	prirodopis, hemija i geografija
Stojanović Đuro	nastavnik pravoslavne veronauke
Vladović Šime	nastavnik rimokatoličke veronauke

Pored navedenih predmeta učenici su još učili: poljoprivredu, mušku i žensku gimnastiku, nemački jezik, higiijenu, građansko pravo, crtanje, knjigovodstvo, domaćinstvo i krasopis.
Pošto škola nije imala fiskulturnu salu učenici su učestvovali u sokolskim priredbama.
O zdravlju učenika brinuo je dr Branko Živanović.

Državna građanska škola

Počela je radom 1921. godine, a troškovi škole išli su na teret općinskog zastupništva u Plaškom.
Prvi upravnik bio je Milorad Krzmić, zatim Mile Smoljanović, Katica Lastavica, Stevan Krec, Petar Mihailović, Vida Kostić i Franjo Vaupotić.

1932-1933. godine nastavnici su:

Štivić Imbro	srpski jezik, istorija, zemljopis, njemački, krasopis
Mihelić Ruža	matematika, geometrija, crtanje, prostoručno crtanje
Forcan Leposava	ženski ručni rad
Prota Milan Dokmanović	veronauka
Dr Božo Milutinović	higijena

Kulturno prosvjetni život, sport i zabava

Unapređenje kulturnog, prosvjetnog i ekonomskog napretka stanovništva u Plaškom u međuratnom razdoblju povazano je s djelovanjem ogranka "Seljačkog kola" osnivača Adama Pribićevića . Sjedište "Seljačkog kola" bilo je u Zagrebu, ali je područje rada bila cijela Kraljevina Jugoslavija. Svrha društva je bila podizanje općeg i stručnog obrazovanja seljaka osnivanjem knjižnica i čitaonica, organiziranjem predavanja i tečajeva, edukativnih izleta i kulturnih zabava, pozorišnih predstava, pjevačkih, tamburaških i sportskih društava, izdavanjem knjiga i novina za selo.

• Srpsko sokolsko društvo
• Sportski klubovi
• Dobrovoljno vatrogasno društvo
• Streljačka družina
• Lokalni časopis
• Knjžnica i čitaonica
• Zemljoradnička zadruga
• Plantaža

Srpsko sokolsko društvo

Prosvjeta, kultura, sport i zabava – to je ono što je nudio Sokolski pokret. Izgradnjom Sokolskog doma, Plaščani su dobili kulturo prosvjetni i sportski centar u svojoj varošici.
Sokolski dom u Plaškom izgradio je Miroslav Šinkovac i dobio je ime kralja Aleksandra I Karađorđevića, a osveštao ga je 20.12.1936. godine protojerej Milan J. Rajčević, izaslanik mitropolita Dositeja, inače crkvenosudski tužilac u Plaškom. Osvećenju su prisustvovali: brigadni general Božidar Putniković, izaslanik Kralja Petra II Karađorđevića, dr Đuro Ribar, izaslanik bana Savske banovine, prof. Marko Sabljić, izaslanik Saveza sokola Kraljevine Jugoslavije koji je bio i starješina Sokolske župe Karlovac.
Starješina doma bio je Gajo Grba .
Gradnju doma pomogli su Plaščani iseljeni u Ameriku, većinom parohijani crkve Sv Đorđa iz Kansas City-a.
U dvorani doma održano je Drugo zasjedanja ZAVNOH-a 12/15. oktobra 1943. godine. _{(Izvor: Bogdan M Zlatar 'Plaščanska dolina kroz vekove')}

Lokalni časopis "Ćaba"

U Plaškom je u nedostatku sredstava i intelektualaca samo povemeno djelovala knjižnica i čitaonica.
Zabilježeno je, međutim da je u periodu između dva rata izlazio časopis "Ćaba".
Iz tog časopisa do danas je sačuvana samo jedna pjesma "Bajina ženidba", objavljena 1936. godine. Sastavljači: Zezanović i drug (Pretpostavka je da su autori M.Jovetić-Majkin i M. Kosanović-Tešin)

Zemljoradnička zadruga

Zemljoradniča zadruga između dva rata brojala je 70 članova. Seljaci su preko nje mogli prodati višak svojih poljoprivrednih proizvoda ili dobiti kredit koji bi vraćali u naturi ili novcem od prodaje svojih proizvoda. Jedan od čelnih ljudi zadruge bio je Mane Šušnjar.

Plantaža

Lokalitet Japaga stari Plaščani su zvali Plantaža.
Na zaravni brdašca koje se spušta prema najljepšim meandrima gornjeg toka rijeke Dretulje nekada je bila velika plantaža voća. Drveće je posječeno za vrijeme talijanske okupacije, a ogoljeno brdo kasnije se prozvalo Japaga.
Japaga je inače površinski krški oblik - jamasto udubljenje kojemu se vidi dno, a strmih je ili okomitih strana.
Iz Japage se u velikim količinama odvozio pijesak i građevinski kamen za izgradnju poslijeratnog Paškog, a krajem 20. vijeka Japaga se koristila kao veliko odlagalište otpada.
Općina Plaški je 2003. godine dala koncesiju na otvaranje kamenoloma "Japaga" firmi Magaing d.o.o. Zagreb na površini od 11,44 ha, ali ova "fikus" firma nije nikada ispunila uvjete koncesije, pa se nakon isteka roka nova koncesija nije izdavala.
Prostornim planom od 2006. godine planirana je sanacija lokaliteta Japaga, koja do danas nije urađena.

Politički život Plaškog

Vodeće političke stranke na ovom području su Samostalna demokratska, Hrvatska seljačka i Radikalna stranka.
Radikali nisu naišli na širi odaziv birača na ovom terenu unatoč nastojanju njenih uticajnih ljudi kao što su bili dr Milovan Grba, dr Uroš Trbojević, i Dušan Letica.
Od 1926. u Plaščanskoj dolini najveći utjecaj na birače imala je Samostalna demokratska stranka zaslugom generalnog sekretara SDS Save Kosanovića, političara i publiciste iz Plaškog, koji je imao velik autoritet i podršku birača u ogulinskom kotaru sve do II svjetskog rata. Za narodnog poslanika biran je prvi put 1927. godine, a zatim 1935. i 1938. na listi Udružene opozicije u Ogulinu, ali je tih godina odbio sudjelovati u njezinu radu.
Zbog izbornih agitacija, širenja letaka i odgovaranja naroda da ne ide na izbore 1931. godine uhapšeni su, a zatim osuđeni pred Okružnim sudom u Ogulinu Sava Kosanović, Rade Trbojević, Radovan Skorupan i Nikola Čikara.

Legat Save Kosanovića, sestrića Nikole Tesle

Legat Savice Kosanovića je ostavština prote Nikoladina Kosanovića

Sava (Savica) Kosanović, rođen u Plaškom 1894. godine, kao najmlađi od četiri preživjela sina Nikole (Nikoladina) Kosanovića i Marice, najmlađe sestre Nikole Tesle, poklonio je ostavštinu u Plaškom sa željom da se na porodičnom imanju Nikoladina Kosanovića izgradi škola.
Legat Savice Kosanovića u novoj Jugoslaviji podijeljen je na građevinske parcele ne poštujući volju legatora.
Imanje prote Nikoladina Kosanovića, rođenog 1862. godine u Plaškom, prostiralo se na mjestu današnje plaščanske knjižnice i igraonice za djecu, niže plovanije i katoličke crkve.
Prota Nikola Kosanović je bio administrator Eparhije plaščanske do 1894.godine, a imao je petoricu braće:Jovo, Svetozar, Sava, Đuro i Stevo. Poznato je da se Tesla dopisivao sa sestrom i posjećivao porodicu prote Nikole Kosanovića u Plaškom. O svojim đeverima između ostalog piše Marica Kosanović bratu Nikoli Tesli na Zadušnice 1882. godine.
Sava, Savica Kosanović - diplomata i političar, u vrijeme službovanja u Americi sakupio je ličnu zaostavštinu svog ujaka Nikole Tesle i prenio u Jugoslaviju. Od tog materijala formiran je muzej Nikole Tesle u Beogradu.

Nikola Tesla i Plaški

Jedina poveznice Nikole Tesle s mjestom Plaški danas je tabla u centru Plaškog, Tesla HotSpot- dio virtuelne turističke rute Cro Tesla Tour. CRO Tesla Tour je projekt turističke povezanosti Hrvatske i Tesle, virtuelna mapa sa pričama o destinacijama vezanim uz Teslu. Kakvu li će priču Plaški ispričati o sebi, svojoj baštini i Teslinim tragovima u njemu nije teško naslutiti. Plaški ne pozna ili ne prizna svoje poveznice sa Teslom, pa imenom ovog velikana nije ukrasio niti jednu ulicu, trg, zgradu ili ustanovu. Ime "Nikola Tesla" jedino krasi staro montažno naselje od desetak kućica, izgrađeno 60ih godina prošlog vijeka za potrebe tvornice, a danas prepoznatljivo po tome što jedino u Plaškom nema uličnu rasvjetu.